Politička Tenzija u Regionu: Vučićeva Poruka Evropskoj Uniji
U poslednjih nekoliko dana, Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, ponovno je postao središnja figura političkih previranja na Balkanu. Njegov nedavni apel Evropskoj uniji da osudi antisrpske, antisemitske i fašističke povike tokom koncerta Marka Perkovića Tompsona u Hrvatskoj, izazvao je brojne reakcije i postavio pitanje o sposobnosti EU da se suoči s rastućim ekstremizmom u regionu. Tokom svog obraćanja na sajmu Vinska vizija Otvorenog Balkana, Vučić je istakao “užas” bujanja fašizma u Evropi i postavio retoričko pitanje: “Hoće li EU imati snage da reaguje?”
Ova izjava nije samo izraz diplomatske zabrinutosti; analitičari je vide kao strateški potez. Vučić koristi istorijske simbole i bol kako bi stvorio moralni pritisak na Evropsku uniju, ali istovremeno mobilizira i domaću javnost. Povezujući povike “Za dom spremni” s fašističkim naslijeđem iz Drugog svjetskog rata, Vučić šalje jasnu poruku: ono što se dešava u Hrvatskoj nije nostalgija, već direktna prijetnja demokratiji i suživotu na Balkanu. Ovaj pristup također može biti viđen kao način da se umanje unutrašnji problemi Srbije, preusmjeravajući pažnju na spoljne neprijatelje i stvarajući osjećaj nacionalnog jedinstva.
Međutim, Vučićeva reakcija ima i jasne političke konotacije. On ne traži samo moralnu osudu, već i institucionalnu reakciju EU. Ovime se postavlja pitanje: da li će Evropska unija ostati pasivni promatrač u srcu Evrope, ili će aktivno reagovati na ono što Vučić vidi kao porast fašističkih ideja? Za njega, EU nije samo arbitar u borbi protiv fašizma; ona je potencijalni saveznik u kreiranju narativa o pravdi i istini koju predlaže. U ovom kontekstu, zanimljivo je primijetiti da se Vučićeve izjave korespondiraju s širim trendom u kojem se nacionalizam i populizam koriste kao alati za jačanje vlastite moći na Balkanu.
Međutim, kritičari Vučićeve politike upozoravaju da njegove izjave ne proističu samo iz iskrenih uvjerenja. Mnogi smatraju da je to deo šire strategije: stvaranje spoljnopolitičkog pritiska, jačanje nacionalne retorike i mobilizacija biračkog tijela kroz identitetska pitanja. Pozivanje na reakciju EU šalje jasnu poruku: “Srbija ne smije biti pasivna, a međunarodni partneri moraju prepoznati opasnost”. Ovaj pristup nije samo poziv na osudu već i politizacija istorije s ciljem sticanja savremene moći. U tom okviru, Vučić koristi ne samo riječi, već i simboliku, aktivirajući kolektivno pamćenje naroda na traume iz prošlosti kako bi osigurao svoju poziciju u sadašnjosti.
U ovom kontekstu, Vučić je izjavio: “Kod nas fašizam nikada nije imao prođu i nikada neće imati.” Ova izjava služi kao poruka ne samo njegovim sunarodnicima, već i političkim protivnicima — potvrda da Srbija neće tolerisati ekstremizam. Međutim, pitanje ostaje: da li je ova poruka iskrena ili je samo još jedan politički trik? U zemlji sa bogatom i složenom historijom nacionalizma, takve tvrdnje zahtevaju duboku analizu i preispitivanje. Kritičari ističu da, iako Vučić negira postojanje fašizma u Srbiji, mnogi njegovi politički potezi i retorika koriste nacionalističke simbole koji su bliski ekstremnim ideologijama.
Za Evropsku uniju, Vučićeva izjava predstavlja dvostruki izazov. Prvo, postoji ideološka dimenzija: da li će zvanično reagovati i hoće li njena osuda imati stvarne posledice? Drugo, politički izazov se odnosi na to kako bi takva reakcija mogla otvoriti nove tenzije sa Srbijom, ali i potencijalno ojačati njen međunarodni legitimitet, ukoliko pokaže da je posvećena borbi protiv ekstremizma. EU se često optužuje za selektivnost u svojim reakcijama — Vučić sada testira njenu dosljednost. S obzirom na to da je Balkan istorijski bio poligon za sukobe i nestabilnosti, svaka reakcija EU može imati dalekosežne posljedice za regionalne odnose.
Ovo je trenutak provjere i za javnost u regionu. Da li oni koji imaju moć da osude ekstremizam zaista žele to učiniti, ili su spremni ignorisati povike koji se ne tiču direktno njih? Za Srbiju i Vučića, njegovo obraćanje EU nije samo diplomatski faktor; to je i važna unutrašnja politička karta. Narrativ o borbi protiv fašizma može mu doneti dodatne političke bodove, ali i legitimitet na međunarodnoj sceni. U tom smislu, ne čudi što se mnogi analitičari pitaju koliko su Vučićeve tvrdnje iskrene, a koliko su alat za sticanje političkih poena u trenutku kada se suočava s unutrašnjim izazovima.
Na kraju, Vučićeva nada da će EU osuditi antisrpske i fašističke povike predstavlja više od jednostavnog apela; to je izazov za sve aktere u regionu. Kako se EU, region i sama Srbija suočavaju sa ovim pitanjem, jasno je da je trenutak za akciju — ili će doći do ponovnog oživljavanja senki prošlosti koje bi mogle postati instrument moći. U tom smislu, vučićevi apeli mogu se tumačiti kao poziv na buđenje svijesti i prozivku odgovornosti svih aktera da se suoče s ekstremizmom, bez obzira na to kako se on manifestuje. U tom svetlu, ostaje da se vidi kako će se situacija razvijati, te kakve će reperkusije imati na budućnost Balkana i šire.
