Emotivno svjedočenje borca Armije Bosne i Hercegovine: „Sina su mi ubili – nek mene uhapse“
Na nedavno održanoj sjednici komisije za žrtve rata u Bosni i Hercegovini, prisutni su imali priliku čuti duboko emotivno svjedočenje jednog od bivših boraca Armije BiH. Njegova priča o gubitku sina tokom rata ostavila je snažan utisak na sve prisutne. Ovaj borac, čije je srce ispunjeno tugom i gnjevom, govorio je s jasnoćom koja je prelazila granice običnog izražavanja bola. „Sina su mi ubili dok je branio naš grad. Kako da živim s tim?“, započeo je svoje emotivno izlaganje, dok su oči prisutnih bile uprte u njega, a zrake svjetlosti su se odbijale od suza koje su padale sa njegovih obraza.
Kada je ispričao detalje tog kobnog dana, prostor je ispunila tišina koja je govorila više od riječi. „Nije mi važan život, nego pravda. Ako trebate mene, uhapsite me – ali pravdu za mog sina morate zatražiti“, rekao je, dok su se suze slijevale niz lice mnogih prisutnih. Ova fraza, jednostavna ali snažna, doprijela je do srca svakoga ko je slušao. Mnogi su se sjetili svojih vlastitih gubitaka, a neki od zastupnika bili su očigledno pogođeni njegovim riječima, koje su nosile težinu ne samo njegovog ličnog gubitka, već i gubitaka mnogih porodica širom zemlje. Njegova priča nije bila samo individualna; ona je odražavala bol i patnju cijelog naroda koji je pretrpio strašne posljedice rata.
Značaj ove izjave
Izjava ovog borca nije samo još jedno svjedočenje o ratu; ona nosi duboku simboliku i težinu. Prvo, dolazi od čovjeka koji je sam bio aktivni učesnik u odbrani svoje zemlje, što dodatno naglašava njegovu potražnju za pravdom. Njegova bol odražava osjećaj beznađa koji mnoge porodice žrtava rata osjećaju, jer često nemaju odgovore na svoja pitanja. Ova izjava je također odraz trajne nepravde koja prožima život onih koji su izgubili voljene tokom sukoba. Postavlja se pitanje: kako se društvo može ponovo izgraditi kada su temelji povjerenja i pravde tako ozbiljno poljuljani?Drugo, njegov iskaz ukazuje na potrebu za priznanjem i odgovornošću, ne samo od strane institucija, već i od društva u cjelini. Borac koji je bio na prvoj liniji fronta traži nešto više od običnih riječi podrške – on traži konkretne akcije koje će donijeti pravdu njegovom sinu i svim drugim žrtvama rata. Njegovo svjedočenje je poziv na buđenje svijesti o bolu koji je još uvijek prisutan među porodicama poginulih. Nažalost, suočavamo se s situacijom u kojoj se često zaboravlja na one koji su platili najvišu cijenu za slobodu. Ova izjava nam daje priliku da se suočimo s našom kolektivnom odgovornošću prema žrtvama rata.
