Politička Kultura i Odgovornost u Bosni i Hercegovini: Ispod Površine
Izjava Dragana Čovića, vođe Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), nakon što su delegati njegove stranke izostali sa sjednice Doma naroda, ponovo je otvorila važna pitanja o političkoj kulturi i odgovornosti unutar institucija Bosne i Hercegovine. Njegov komentar: „Eto, Ademoviću, održavaj sjednice“, postao je simbol frustracija i tenzija koje već duže vrijeme obeležavaju zakonodavnu vlast. Ova izjava nije samo povod za raspravu, već je i ogledalo stanja u političkom sistemu, gdje se često zaboravlja suštinska funkcija institucija – rad u interesu građana. U nastavku istražujemo dubinu ovog problema i njegove posljedice po društvo i politiku u BiH.
Naime, sjednica koja je trebala biti održana nije imala kvorum, jer su ključni akteri, delegati HDZ-a i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), izostali. Čović je pravdao njihov izostanak tvrdnjom da termin nije bio dogovoren, ali je očigledno da je situacija mnogo složenija. Ovaj izostanak nije samo administrativna greška; on predstavlja duboko ukorijenjenu kulturu političkog ponašanja koja je više usmjerena ka interesima stranaka nego ka interesima građana. Umjesto da se zajednički traže rješenja za nagomilane probleme, politička scena se pretvorila u nepreglednu igru optuživanja, gdje svaka stranka pokušava prebaciti odgovornost na drugu stranu. Ovakav pristup samo dodatno produbljuje krizu povjerenja među građanima i stvara osjećaj frustracije zbog nemogućnosti napretka.
Izjava Dragana Čovića nije prošla neopaženo među analitičarima i javnosti. Dok neki smatraju da je riječ o otvorenom ponižavanju predsjedavajućeg Kemala Ademovića, drugi vide u tome političku poruku, kako Dom naroda ne može funkcionirati bez „pravih partnera“. Ovaj incident otvara pitanje o tome koliko su politički lideri zaista zainteresovani za dobrobit građana, ili se više fokusiraju na vlastite stranačke interese. U ovakvom okruženju, građani se pitaju: Kako očekivati napredak kada institucije ne funkcionišu? Očigledno je da se politička odgovornost često stavlja na stranu, a prioriteti se redefinišu prema trenutačnim potrebama političkih aktera.
Bosna i Hercegovina je lišena efikasnog donošenja odluka, a procedure se često zloupotrebljavaju. Na primjer, u mnogim slučajevima, sjednice se održavaju samo da bi se ispunili formalni zahtjevi, dok se stvarne rasprave i odluke izbjegavaju. Umjesto da budu mjesta rješavanja problema, institucije se redovno pretvaraju u arene političkih sukoba. Ovaj kontekst dodatno komplikuje situaciju kada se razmatraju izjave poput Čovićeve, koje ne samo da obezhrabruju, već i podstiču nepovjerenje u institucije. Kako očekivati stabilnost kada se ključne stranke pojavljuju samo kada im to odgovara? Ovakvo ponašanje dodatno otežava već složene odnose unutar bosanskohercegovačkog političkog pejzaža.
Ademović se, s druge strane, našao u izuzetno nezahvalnoj poziciji. Kao predsjedavajući, njegov je zadatak zakazivati i voditi sjednice, ali bez prisutnih delegata, njegova moć je limitirana. Ovaj scenario ga čini licem institucionalne blokade, iako nije odgovoran za takvu situaciju. Čovićeva izjava tako postaje još jedan primjer prebacivanja odgovornosti na one koji su najmanje odgovorni, što dodatno otežava već složen odnos među političkim akterima u BiH. Ovakva dinamika može stvoriti osjećaj bespomoćnosti među građanima, jer se čini da nema efikasnog načina da se utiče na stanje stvari.
Mnogi politički analitičari naglašavaju da ovakvo ponašanje šalje opasnu poruku javnosti – institucije postoje samo kada to odgovara pojedincima ili strankama. A to je suprotno svakom demokratskom principu. Ako sjednice propadaju, a odluke se ne donose, gubi se povjerenje u sistem, a građani postaju sve više razočarani. Građani žele institucije koje funkcionišu, a ne političku scenu koja se prepucava kroz ironične i provokativne izjave. Ova frustracija se može manifestovati u različitim oblicima, od apstiniranja na izborima do otvorenih protesta, što dodatno destabilizuje političko okruženje.
U ovoj situaciji, ljudima je potrebna stabilnost, dogovor i funkcionalnost institucija. Umesto toga, suočavaju se s novim blokadama, prepirkama i porukama koje dodatno produbljuju razdor među političkim akterima. U zemlji koja godinama teži napretku, ovakav pristup vodi samo ka još većoj stagnaciji i nezadovoljstvu građana. Neophodno je da politički lideri prepoznaju svoju odgovornost i počnu raditi u interesu šire zajednice, a ne samo u vlastitom interesu. Samo tako se može stvoriti temelj za trajnu promjenu.
U zaključku, Čovićeva izjava simbolizuje širi problem – problem u kojem politički lideri sve više govore o krivici, a sve manje o rješenjima. U situaciji kada je krivica važnija od rezultata, institucije postaju samo kulisa, dok građani postaju pasivni posmatrači umorni od političkih igara. Ova dinamika ne može doprineti razvoju i stabilnosti države, a građani zaslužuju bolje od toga. Stoga je ključno da se politička kultura u Bosni i Hercegovini transformiše ka kulturi saradnje i zajedničkog rada, gdje će se prioriteti postavljati prema potrebama društva, a ne prema interesima pojedinaca ili stranaka.
