Kontrola digitalnog signala u Bosni i Hercegovini: Kontroverzno prebacivanje nadležnosti
Odluka Edina Forta, ministra prometa i komunikacija Bosne i Hercegovine, da *kontrolu digitalnog signala za Tuzlanski kanton, Posavinu i Brčko distrikt* povjeri RTRS-u i centru u Banjoj Luci, uzburkala je javnost i izazvala brojne reakcije. Ova odluka, koja je omogućila Republici Srpskoj da upravlja distribucijom digitalnog signala u dijelu Federacije BiH, postavlja ključna pitanja o medijskim pravima i slobodama unutar zemlje. Rukovodstvo BHRT-a brzo je reagiralo, odbivši učestvovati u realizaciji ovog poteza, ocjenjujući ga *nezakonitim i politički motiviranim*.
Ova situacija otvorila je široku raspravu o tome zašto je ministar Forto, kao predstavnik državne vlasti, dopustio da *RTRS preuzme kontrolu nad signalom u područjima gdje Bošnjaci čine većinu*. U trenutku kada je BHRT — kao nacionalni javni servis — potpuno zaobiđen, postavlja se pitanje o legitimnosti i legalnosti ovakvih odluka. Ovaj potez dolazi na vrhuncu tenzija između dva entiteta, a analitičari ističu da takve odluke mogu dodatno produbiti postojeće podjele. BHRT je najavio da neće aktivirati predajnike dok se ne razjasni ko ima stvarnu nadležnost za distribuciju signala u ovoj digitalnoj zoni, poznatoj kao *Majevica*.
Reakcije na ovu odluku variraju. Mnogi smatraju da je ovaj potez samo dio *tihog procesa preuzimanja vlasti* i novog oblika centralizacije kontrole iz Banje Luke. U javnosti se širi strah da bi ova odluka mogla otvoriti vrata za cenzuru i manipulaciju informacijama, što dodatno naglašava osjetljivost trenutne političke situacije. Forto, s druge strane, tvrdi da je odluka isključivo tehničke prirode i da nije politički motivisana. Međutim, u Bosni i Hercegovini, svaka tehnička odluka često dobije politički kontekst, posebno kada se radi o pitanjima koja se tiču entitetskih granica i podjela. Istovremeno, građani su sve više zabrinuti zbog moguće cenzure, s obzirom na to da je RTRS često bio kritiziran zbog pristranosti u izvještavanju.
U praksi, posljedice ove odluke su značajne. Signal koji će primati građani Tuzlanskog kantona i dijela Posavine ubuduće dolazi iz Banje Luke, što znači da će Sarajevo, koje je dosad upravljalo tim sistemom, izgubiti kontrolu. Ovakva situacija otvara prostor za **manipulaciju sadržajem** i potencijalno *ograničavanje dostupnosti programa BHRT-a* u tim oblastima. To bi značilo da jedan entitet prvi put direktno upravlja signalom javnog servisa na teritoriji drugog entiteta. Ovo postavlja ozbiljna pitanja o slobodi medija i pravu građana na objektivno informisanje, što je osnovno ljudsko pravo. U kontekstu porasta dezinformacija i propagande, ovo prebacivanje kontrole može imati dugoročne negativne posljedice po demokratske procese u zemlji.
Podrška za BHRT u ovom kontekstu dolazi od onih koji smatraju da je ovo *udar na državni sistem* i da se ovim potezom urušava već krhka struktura javnog RTV servisa. Takođe, postoji zabrinutost da će građani izgubiti pristup raznolikim informacijama koje su od ključnog značaja za demokratsko društvo. Iako neki smatraju da je sve izvedeno u skladu sa zakonom i da se radi o racionalizaciji troškova, bez obzira na pravne aspekte, *politička simbolika* ovog poteza je previše jaki da bi se ignorisali. U zemlji gdje se svaki simbol dijeli na “naš” i “njihov”, čak i digitalni signal može postati oružje. U tom smislu, postavlja se pitanje kako će se građani snaći u ovom novom medijskom okruženju, i koliko će biti zaštićena njihova prava na informisanje.
Kako se situacija razvija, ostaje neizvjesno hoće li se pronaći rješenje koje će zadovoljiti sve strane. Dok BHRT ostaje pri svojoj odluci da ne učestvuje u realizaciji, a Forto brani svoj potez, javnost postavlja ključna pitanja o *političkom pritisku i kontroli medijskog prostora*. Bosna i Hercegovina, čini se, i u digitalnom dobu ostaje zarobljena u analognim podjelama, a građani s pravom postavljaju pitanje: *kome zapravo pripada njihovo pravo na informaciju?* U ovoj situaciji, ne samo da se radi o kontroli digitalnog signala, već i o osnovnim ljudskim pravima koja su često zaboravljena ili marginalizovana u političkim raspravama.
Ova situacija ne predstavlja samo tehnički problem; ona je simbol složenih političkih odnosa unutar zemlje. Potreba za transparentnošću, kao i pravo građana na informisanje, postavljaju dodatni pritisak na vlasti da preispitaju svoje odluke i razmotre posljedice koje one mogu imati na društvo. U tom kontekstu, pitanje digitalnog signala postaje važan test za postojanje medijskih sloboda i demokratije u Bosni i Hercegovini. U svakom slučaju, građani će morati biti oprezni i kritični prema informacijama koje primaju, jer je očigledno da kontrola nad medijskim sadržajem može znatno utjecati na njihovu percepciju stvarnosti. Ovo postavlja izazov ne samo za vlasti, već i za savremenu civilnu društvenu zajednicu koja se mora mobilizirati kako bi zaštitila prava građana na informisanje.
